Velika je stvar imati prijatelja koji će tvoj rad preporučiti svojim nadređenima ili poslovnim partnerima. Za preporučiti nekoga potrebno je zaista imati povjerenje u čovjeka kojeg preporučuješ. Pokaže li se da čovjek kojega preporučiš nije onakav kakvim si ga predstavio dolaziš u najmanju ruku u neugodnost, a vrijednost tvoje slijedeće preporuke znatno se smanjuje. Zbog toga postaje teže, ako ne i nemoguće dati preporuku za nekoga tko je zaista i zaslužuje.

Prije dosta godina, kada je bilo slično teško pronaći posao, imao sam sreće da sam radio za poslodavca koji je imao dosta posla i trebao je još jednog radnika. Preporučio sam prijatelja za kojeg sam znao da je bez posla i ovaj je došao raditi. No, nakon tri dana izgubio je volju i jednostavno, bez najave i objašnjenja više se nije pojavljivao. Nakon toga dugo vremena mi je i samom bilo neugodno dolaziti na posao jer sam osjećao da sam prevario čovjeka koji je imao povjerenja u mene.

Sada sam se i sam našao u situaciji da moram tražiti posao, ali imam sreće da imam čak dva prijatelja i kolege s kojima sam dugo vremena radio i koji su bili spremni preporučiti me. Jedna preporuka nije bila dovoljno snažna, ali to ne umanjuje njenu vrijednost. Uvijek je moguće da se pojavi nova prilika na tom istom mjestu. Druga je tek danas odaslana i kroz nekoliko dana ću znati njenu snagu. Vrijednost znam već danas.

Treba biti zahvalan svakome tko je spreman dati preporuku, ali i ako preporuka urodi plodom, uvijek ostati svjestan da je tvoj rezultat ujedno i rezultat onoga tko te preporučio.  Treba i dobro razmisliti prije nego se traži preporuka, moramo biti sigurni da nećemo iznevjeriti riječ koju je za nas dao prijatelj.

Očistio sam jučer dio terena iz ruševne stare drvene štale. Bila je tu hrpa smeća, skamenjenog cementa, razbacanog vapna, trulih vrećica i dasaka, razbijenih flaša i gomila, uglavnom razbijenog, crijepa. Najviše sam vremena proveo čisteći rukama sitno smeće koje se grabljama nije dalo izvući na površinu.

Kod susjeda u dvorištu radio je bagerista kojega sam mogao zamoliti da u jednom potezu očisti taj dio. Sve bi trajalo desetak minuta. Ja bi ostatak popodneva mogao provesti kod susjeda na kavi.

Ali, želio sam dodirivati zemlju, zaliječiti joj rane koje je izgrizao otrov. Dok sam je čistio, ona je strpljivo mirovala poput ranjenog psa koji vjeruje svom gospodaru. Na kraju, zahvalno mi je poklonila svoj miris. Pustila je na sebe stotine skoro nevidljivih bubica i desetine glista koje će je ponovo učiniti plodnom. Sjeli smo i gledali kako joj se vraća život.

Danas sam čuo tišinu.

Niti jedan ljudski glas. Niti jedan zvuk civilizacije. Vjetar je nakratko stao i ptice su se odmorile od pjesme. Sjeo sam na stolicu na mjestu buduće terase i uživao u trenutku.

Izvrsno je vratiti se u tri dimenzije.

Podići pogled s monitora i ponovo otkriti da svijet dubinu. Shvatiti da se kvaliteta tog prizora ne može izraziti kroz rezoluciju u pixelima, frekvenciju osvježavanja ili omjer kontrasta.

U životu često dolazimo u neku neugodnu ili tešku situaciju kroz koju jednostavno moramo proći, za koju nema obilaznog rješenja. Ispit, neugodan razgovor sa šefom, odlazak na sud… Kada dođemo do kraja energije koju ulažemo za prolazak jednostavno kažemo: “Samo da prođe, sutra će već sve biti gotovo.” I to je u redu, prepuštamo se sudbini u tom kratkom trenutku, najstojimo kroz njega proći čim manje oštećeni čuvajući snagu za slijedeći izazov.

No, mnogi ljudi to rade sa cijelim životom. Čekaju da prođe. Zašto to radite ljudi, zašto?

Imate samo jedan život, iskoristite ga prije nego prođe. Zaboravite priče, nećete se ponovo roditi. Vrlo vjerojatno nećete niti nastaviti hodati ovim svijetom nevidljivi. Zgrabite svoj dan, imate ih samo tridesetak tisuća na raspolaganju. Koliko ste ih propustili da samo prođu?

Već neko vrijeme razmišljam o pokretanju ovog bloga. Želja mi je bilježiti negdje tračke optimizma koji se povremeno pojave u ovom pretežno mračnom i teškom vremenu za većinu kojoj srećom i sam pripadam. Jučer sam jednostavno bez prethodnih priprema, praktički neposredno prije nego sam otišao na spavanje, odlučio započeti pisati.

Jutros sam zavirio na Twitter timeline i prvo što mi se pojavilo pred očima  bio je ovaj Markov zapis

Nick Vujičić je najveći optimist kojega sam vidio u životu:

Izgleda da je postojao važan razlog zbog sam baš jučer napokon pokrenuo blog. Sinkronicitet?

Za manje od sat vremena sutra će biti danas.

Treba se naspavati, sutra će biti lijep dan. Nema razloga da ne bude.

Žena će položiti težak ispit, ja očekujem poziv na razgovor za novi posao. Prijepodne ću provesti s kćerima u proljetnom čišćenju auta.

Ako se bilo što od ovoga i ne ostvari, opet će doći sutra. Kažu da će biti još sunčanije nego ovo sutra koje slijedi kroz pola sata.

Sviđa mi se ideja o svakodnevnoj zahvali ljudima koji su mi danas uljepšali dan.

Hvala mama što si mi čuvala mlađu kćer. Hvala starija kćeri što si se veselila dok smo prolazili kroz autopraonicu. Hvala ti ženo što si rano ustala da stignemo popričati uz jutranju kavu.