Već neko vrijeme razmišljam o pokretanju ovog bloga. Želja mi je bilježiti negdje tračke optimizma koji se povremeno pojave u ovom pretežno mračnom i teškom vremenu za većinu kojoj srećom i sam pripadam. Jučer sam jednostavno bez prethodnih priprema, praktički neposredno prije nego sam otišao na spavanje, odlučio započeti pisati.
Jutros sam zavirio na Twitter timeline i prvo što mi se pojavilo pred očima bio je ovaj Markov zapis
Nick Vujičić je najveći optimist kojega sam vidio u životu:
Izgleda da je postojao važan razlog zbog sam baš jučer napokon pokrenuo blog. Sinkronicitet?
Vježbanje optimizma 
vratila sam se ponovo pogledati i zabilježiti ovaj video i kad god pokleknem, pogledat ću ga, doista zrači optimizmom koji svi tako trebamo…
baš smo mi ljudi licemjerni nad svojim, kako ih nazivamo problemima… doista ne znamo koliko smo sretni i bespotrebno otežavamo život sebi i drugima… pozdrav
By: naopako07 on 22.03.2010
at 13:31